1 Čuvaj, sine, riječi moje i pohrani moje zapovijedi kod sebe. 2 Čuvaj moje zapovijedi, i bit ćeš živ, i nauk moj kao zjenicu oka svoga. 3 Priveži ih sebi na prste, upiši ih na ploči srca svoga; 4 reci mudrosti: “Moja si sestra” i razboritost nazovi “sestričnom”, 5 da te čuva od žene preljubnice, od tuđinke koja laskavo govori. 6 Kad bijah jednom na prozoru svoje kuće i gledah van kroz rešetku, 7 vidjeh među lakovjernima, opazih među momcima nerazumna mladića: 8 prolazio je ulicom kraj njezina ugla i koracao putem k njezinoj kući 9 u sumraku između dana i večeri kad se hvata noćna tmina; 10 i gle, susrete ga žena, bludno odjevena i s prijevarom u srcu. 11 Jogunasta bijaše i razuzdana, noge joj se nisu mogle u kući zadržati; 12 bila je čas na ulici, čas na trgovima i vrebala kod svakog ugla; 13 i uhvati ga i poljubi i reče mu bezobrazna lica: 14 “Bila sam dužna žrtvu pričesnicu, i danas izvrših svoj zavjet; 15 zato sam ti izašla u susret, da te tražim, i nađoh te. 16 Svoju sam postelju nastrla sagovima, vezenim pokrivačima misirskim; 17 svoj sam krevet namirisala smirnom, alojem i cimetom. 18 Hajde da se opijamo nasladom do jutra i da se radujemo užicima ljubavi. 19 Jer muža mi nema kod kuće: otišao je na dalek put; 20 uzeo je sa sobom novčani tobolac; a vratit će se kući tek o uštapu.” 21 Tako ga zavede svojim vičnim nagovorom, odvuče ga svojim glatkim usnama. 22 I ludo on pođe za njom, kao što vol ide na klaonicu i kao što jelen zapleten u mrežu čeka 23 dok mu strijela ne probije jetra, i kao ptica što ulijeće u zamku, i ne znajući da će ga to života stajati. 24 Zato me, sine moj, poslušaj i čuj riječi mojih usta. 25 Nek' ti srce ne zastranjuje na njezine putove i ne lutaj po njezinim stazama. 26 Jer je mnoge smrtno ranila i oborila, i mnogo je onih što ih je pobila. 27 U Podzemlje vode putovi kroz njenu kuću, dolje u odaje smrti.