Jobu. 22. Elifaz Temanac progovori tad i reče: “Zar Bogu koristan može biti čovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi. Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporočan? Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se hoće s tobom parničiti? Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema? Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine; ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima; otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca; puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku. Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi muče iznenadni. Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile. Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi? Ali ti kažeš: 'Što Bog može znati? Kroz oblak tmasti zar što razabire? Oblaci pogled njegov zaklanjaju, i rubom kruga on hoda nebeskog.' TÓa kaniš li se drevnog držat' puta kojim su išli ljudi nepravedni? Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela. Zborahu Bogu: 'Nas se ti ostavi! Što nam Svesilni učiniti može?' A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa. Videć' im propast, klikću pravednici, neporočni se njima izruguju: 'Gle, propadoše protivnici naši, što od njih osta, vatra im proždrije!” S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vraćena će ti opet biti sreća. Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje riječ njegovu usadi. Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš, tad ćeš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak potočni. Svesilni će postat' tvoje suho zlato, on će biti tvoje gomile srebrene. Da, Svesilni bit će tvoje radovanje, i lice ćeš k Bogu dizati slobodno. Molit ćeš mu se, i uslišat će tebe, ispunit ćeš što si mu zavjetovao. Što god poduzeo, sve će ti uspjeti, i putove će ti obasjavat' svjetlost. Jer, on ponizuje ponos oholima, dok u pomoć smjernim očima pritječe. Iz nevolje on izbavlja nevinoga; i tebe će spasit' tvoje čiste ruke.”