Jobu.
24.
Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici? 
Bezbožnici pomiču granice, otimaju stado i pasu ga. 
Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu. 
Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje. 
K'o magarci divlji u pustinji zarana idu da plijen ugrabe: pustinja im hrani mališane. 
Po tuđem polju oni pabirče, paljetkuju vinograd opakog. 
Goli noće, nemaju haljine, ni pokrivača protiv studeni. 
Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju. 
Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe. 
Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tuđe snoplje nose. 
Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama. 
Samrtnici hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju. Al' na sve to Bog se oglušuje. 
Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih. 
Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se noći lopov skiće 16a i u tmini provaljuje kuće. 
Sumrak žudi oko preljubnika: 'Nitko me vidjet neće', kaže on i zastire velom svoje lice. 
16bZa vidjela oni se skrivaju, oni neće da za svjetlost znaju. 
Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata. 
Prije nego svane, on već hitro bježi kloneći se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji. 
K'o što vrućina i žega snijeg upija, tako i Podzemlje proždire grešnike. 
Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opačina. 
Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije učinio dobra. 
Al' Onaj što snažno hvata nasilnike, ustaje, a njima sva se nada gasi. 
Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze. 
Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posječeni kao glave klasovima.” 
Nije li tako? Tko će me u laž utjerat'? Tko moje riječi poništiti može?”