Jobu.
37.
Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće. 
Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi. 
Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje - 
iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo. 
Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. 
Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!' 
svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo. 
U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju. 
S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose. 
Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina. 
I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama; 
kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga. 
Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari. 
Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna. 
Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta? 
Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog. 
Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre? 
Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog? 
DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više. 
Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati? 
Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? 
Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu! 
Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači. 
Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!”