Psalmi.
102.
Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tugu izlijeva 
Jahve, usliši molitvu moju, i vapaj moj k tebi da dođe! 
Nemoj sakrivati lice od mene u dan moje nevolje! Prigni k meni uho svoje: kad te prizovem, brzo me usliši! 
Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj. 
Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti. 
Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše. 
Sličan sam čaplji u pustinji, postah k'o ćuk na pustoj razvalini. 
Ne nalazim sna i uzdišem k'o samotan vrabac na krovu. 
Svagda me grde dušmani moji; mnome se proklinju što bjesne na me. 
Pepeo jedem poput kruha, a piće svoje miješam sa suzama 
zbog tvoje ljutine i gnjeva, jer si me digao i bacio. 
Moji su dani k'o oduljena sjena, a ja se, gle, sušim poput trave. 
A ti, o Jahve, ostaješ dovijeka i tvoje ime kroza sva koljena. 
Ustani, smiluj se Sionu: vrijeme je da mu se smiluješ - sada je čas! 
Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, žale ruševine njegove. 
Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega i svi kraljevi zemlje slave tvoje 
kad Jahve opet sazda Sion, kad se pokaže u slavi svojoj, 
kad se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove. 
Nek' se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Jahvu. 
Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda 
da čuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane, 
da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu 
kad se narodi skupe i kraljevstva da služe Jahvi. 
Putem je istrošio sile moje, skratio mi dane. 
Rekoh: “Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje. 
U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih. 
Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. Mijenjaš ih poput haljine i nestaju: 
ti si uvijek isti - godinama tvojim nema kraja. 
Djeca će tvojih slugu živjeti u miru i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.