Tobija.
11.
Nastaviše put dok se ne približiše Ninivi. 
Onda Rafael kaza Tobiji: “Ne znaš li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga? 
Potrčimo nas dvojica prije tvoje žene i priredimo kuću: 
uzmi u ruku riblju žuč.” Krenuše, a pas za njima. 
Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete. 
Izdaleka ga opazi pa reče Tobitu: “Evo, vraća se sin tvoj i čovjek koji ga pratio.” 
A Rafael reče Tobiji: “Znam da će otac tvoj otvoriti oči. 
Ribljom žuči namaži njegove oči, a on će ih, oćutjevši svrbež, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti.” 
Dotle se Ana, potrčavši naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i reče mu: “Opet te vidim, sine moj! Od ovoga časa mogu mirno umrijeti!” Nato oboje zaplakaše. 
Tobit iziđe na vrata i spotače se, ali sin potrča k njemu 
i pridrža ga, razmaza žuč ocu preko očiju i kaza: “Hrabro, oče moj!” 
Kad ga oči zasvrbješe, protrlja ih, a iz očinjih mu se kutića oljuštiše bijele mrlje. 
Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi: 
“Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!” 
Njegov sin, sav sretan, uđe u kuću te izvijesti oca o velikim događajima što su mu se zbili u Mediji. 
Tobit, prepun radosti i blagoslivljajući Boga, pođe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao. 
Kada Tobit dođe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govoreći joj: “Dobro došla, kćeri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!” 
I velika radost obuze svu braću njegovu u Ninivi. 
A dođoše i Ahikar i njegov nećak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana.