Marku.
5.
Stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. 
Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. 
Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima 
jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti. 
Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem. 
Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, 
a onda u sav glas povika: “Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!” 
Jer Isus mu bijaše rekao: “Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!” 
Isus ga nato upita: “Kako ti je ime?” Kaže mu: “Legija mi je ime! Ima nas mnogo!” 
I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja. 
A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. 
Zaklinjahu ga dakle: “Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!” 
I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru. 
Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo. 
Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti - on koji ih je imao legiju. I prestraše se. 
A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. 
Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja. 
Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. 
No on mu ne dopusti, nego mu reče: “Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.” 
On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili. 
Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. 
Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge 
pa ga usrdno moljaše: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!” 
I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. 
A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, 
mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. 
Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. 
Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.” 
I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. 
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” 
A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'” 
A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. 
Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. 
On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!” 
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. “Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?” 
Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: “Ne boj se! Samo vjeruj!” 
I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. 
I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. 
Uđe i kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.” 
A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. 
Primi dijete za ruku govoreći: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” 
I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. 
On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.