Luki.
5.
Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. 
Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. 
Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. 
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” 
Odgovori Šimun: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” 
Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. 
Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. 
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” 
Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, 
a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” 
Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. 
I dok bijaše u jednom gradu, gle čovjeka puna gube! Ugledavši Isusa, padne ničice i zamoli ga: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.” 
Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: “Hoću, očisti se!” I odmah nesta gube s njega. 
I zapovjedi mu: “Nikome ni riječi, nego otiđi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje kako propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” 
Glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti. 
A on se sklanjao na samotna mjesta da moli. 
I jednog je dana on naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi. 
I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. 
Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. 
Vidjevši njihovu vjeru reče on: “Čovječe, otpušteni su ti grijesi!” 
Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: “Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?” 
Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: “Što mudrujete u sebi? 
Što je lakše? Reći: 'Otpušteni su ti grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi?' 
Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!” I reče uzetomu: “Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!” 
I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. 
A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: “Danas vidjesmo nešto neviđeno!” 
Nakon toga iziđe i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: “Pođi za mnom!” 
On sve ostavi, usta i pođe za njim. 
I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njime bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. 
Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: “Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?” 
Isus im odgovori: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 
Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.” 
A oni mu rekoše: “Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.” 
Reče im Isus: “Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. 
Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!” 
A kazivao im je i prispodobu: “Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.” 
“I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. 
Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!” 
“I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: 'Valja staro!'”