Luki.
20.
Jednog dana dok je naučavao narod u Hramu i naviještao evanđelje, ispriječe se glavari svećenički i pismoznanci sa starješinama 
pa mu dobace: “Reci nam kojom vlašću to činiš ili tko ti dade tu vlast?” 
On odgovori: “Upitat ću i ja vas. Recite mi: 
krst Ivanov bijaše li od Neba ili od ljudi?” 
A oni smišljahu među sobom: “Reknemo li 'od Neba', odvratit će 'Zašto mu ne povjerovaste?' 
A reknemo li 'od ljudi', sav će nas narod kamenovati. Ta uvjeren je da je Ivan prorok.” 
I odgovore da ne znaju odakle. 
I Isus reče njima: “Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.” 
Zatim uze narodu kazivati ovu prispodobu: “Čovjek posadi vinograd, iznajmi ga vinogradarima i otputova na dulje vrijeme.” 
“Kada dođe doba, posla slugu vinogradarima da mu dadnu od uroda vinogradskoga. No vinogradari ga istukoše i otposlaše praznih ruku. 
Nato on posla drugoga slugu. Ali oni i toga istukoše, izružiše i otposlaše praznih ruku. 
Posla i trećega. A oni i njega izraniše i izbaciše.” 
“Nato reče gospodar vinograda: 'Što da učinim? Poslat ću im sina svoga ljubljenoga. Njega će valjda poštovati.' 
Ali kada ga vinogradari ugledaju, stanu među sobom umovati: 'Ovo je baštinik. Ubijmo ga da baština bude naša.' 
Izbaciše ga iz vinograda i ubiše.” “Što će dakle učiniti s njima gospodar vinograda? 
Doći će i pogubiti te vinogradare i dati vinograd drugima.” Koji ga slušahu rekoše: “Bože sačuvaj!” 
A on ih ošinu pogledom i reče: “A što ono piše: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni? 
Tko god padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga.” 
Pismoznanci i glavari svećenički gledahu da istog časa stave ruke na nj, ali se pobojaše naroda. Dobro razumješe da o njima kaza tu prispodobu. 
Vrebajući na nj, poslaše uhode koji su se pravili pravednicima da ga uhvate u riječi pa da ga predaju oblasti i vlasti upraviteljevoj. 
Upitaše ga dakle: “Učitelju, znamo da pravo zboriš i naučavaš te nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjem. 
Je li nam dopušteno dati porez caru ili nije?” 
Proničući njihovu lukavost, reče im: 
“Pokažite mi denar.” “Čiju ima sliku i natpis?” 
A oni će: “Carevu.” On im reče: “Stoga dajte caru carevo, a Bogu Božje.” 
I ne mogoše ga uhvatiti u riječi pred narodom, nego umuknuše zadivljeni njegovim odgovorom. 
Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: 
“Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. 
Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. 
Drugi uze njegovu ženu, 
onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. 
Naposljetku umrije i žena. 
Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.” 
Reče im Isus: “Djeca se ovog svijeta žene i udaju. 
No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. 
Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.” 
“A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. 
A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!” 
Neki pismoznanci primijete: “Učitelju! Dobro si rekao!” 
I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što. 
A on im reče: “Kako kažu da je Krist sin Davidov? 
Ta sam David veli u Knjizi psalama: Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedi mi zdesna 
dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!' 
David ga dakle naziva Gospodinom. Kako mu je onda sin?” 
I pred svim narodom reče svojim učenicima: 
“Čuvajte se pismoznanaca, koji rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama, 
proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda.”