Djela.
20.
Kad se sleže metež, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i otputova u Makedoniju. 
Prešavši one krajeve, hrabreći braću besjedom mnogom, dođe u Grčku 
i provede ondje tri mjeseca. Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluči vratiti se preko Makedonije. 
Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, Timotej i Azijci Tihik i Trofim. 
Oni odoše prije te nas dočekaše u Troadi. 
Mi pak nakon dana Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana dođosmo k njima u Troadu gdje proboravismo sedam dana. 
U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. 
U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. 
Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. 
Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: “Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!” 
Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova. 
Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni. 
Mi pak pođosmo naprijed lađom: otplovismo u As. Odande smo imali povesti Pavla - tako je odredio kad se spremao poći pješice. 
Kad nam se u Asu pridruži, uzesmo ga i stigosmo u Mitilenu. 
Odande odjedrismo sutradan i stigosmo nadomak Hija, prekosutra krenusmo u Sam, a idućeg dana stigosmo u Milet. 
Jer Pavao je odlučio mimoići Efez da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu. 
Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve. 
Kad stigoše, reče im: “Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: 
služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih; 
ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas - javno i po kućama; 
upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa.” 
“A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, 
osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. 
Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.” 
“I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo. 
Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju 
jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega.” 
“Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.” 
“Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, 
a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. 
Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.” 
“I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima.” 
“Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. 
Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke. 
U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'” 
Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli. 
Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, 
ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu.