Djela.
23.
Pavao uprije pogled u Vijeće i reče: “Braćo, ja sam posve mirne savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega.” 
Nato veliki svećenik Ananija naredi onima što stajahu uza nj da ga udare po ustima. 
Onda mu Pavao reče: “Udarit će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu sudiš, a protuzakonito zapovijedaš da me biju?” 
Oni što su ondje stajali rekoše nato: “Zar velikog svećenika Božjega da pogrđuješ?” 
Pavao odvrati: “Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik. Ta pisano je: Glavara naroda svoga ne proklinji.” 
Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: “Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.” 
Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. 
Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. 
Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: “Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?” 
Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu. 
Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: “Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!” 
Kad osvanu dan, skovaše Židovi urotu i zakleše se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. 
Bilo je više od četrdeset onih koji su skovali tu zavjeru. 
Oni odu k velikim svećenicima i starješinama pa reknu: “Zakletvom se zaklesmo ništa ne okusiti dok ne ubijemo Pavla. 
Stoga vi sada zajedno s Vijećem predočite tisućniku neka vam ga dovede kao da kanite točnije razaznati njegov slučaj. A mi smo spremni pogubiti ga prije negoli se i približi.” 
Ali sin Pavlove sestre doču za zavjeru, približi se i uđe u vojarnu dojaviti Pavlu. 
Pavao pak pozove jednog satnika i reče mu: “Ovog mladića odvedi k tisućniku: ima mu nešto dojaviti.” 
On ga uze, odvede k tisućniku i reče mu: “Uznik me Pavao pozva i zaiska da ovog mladića privedem k tebi; ima ti nešto reći.” 
Tisućnik ga prihvati za ruku, povede nasamo pa ga upita: “Što mi imaš dojaviti?” 
“Židovi su se, reče on, dogovorili da te zamole da im sutra Pavla dovedeš u Vijeće kao da se kane točnije raspitati o njemu. 
Ne vjeruj im! U zasjedi ga čeka više od četrdeset onih koji se zakleše da neće jesti ni piti dok ga ne smaknu. Već su spremni, samo čekaju tvoju privolu.” 
Tisućnik onda otpusti mladića i zapovjedi mu: “Nikomu ne kazuj da si mi to dojavio.” 
Zatim dozva dva satnika i reče im: “Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure pođu u Cezareju. 
Neka se pripravi živina na koju će se posaditi Pavao te živ i zdrav dovesti k upravitelju Feliksu.” 
Napisa i pismo ovoga sadržaja: 
“Klaudije Lizija vrlom upravitelju Feliksu - pozdrav! 
Ovoga čovjeka Židovi uhvatiše i tek što ga ne smakoše kadli s vojskom pritrčah i istrgoh im ga kada doznah da je Rimljanin. 
Htjedoh saznati za što ga okrivljuju pa ga dovedoh u njihovo Vijeće. 
Utvrdih da ga okrivljuju za nešto prijeporno u njihovu zakonu i da nema nikakve krivnje kojom bi zaslužio smrt ili okove. 
Kad mi pak dojaviše da su protiv njega skovali zavjeru, poslah ga k tebi, a tužitelje uputih neka se tebi obrate protiv njega.” 
Vojnici dakle, po primljenoj naredbi uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu. 
Sutradan ostave konjanike da s njime pođu dalje, a oni se vratiše u vojarnu. 
Kad konjanici stigoše u Cezareju, uručiše upravitelju pismo i privedoše mu Pavla. 
Pošto upravitelj pročita pismo, zapita iz koje je pokrajine. Kad sazna da je iz Cilicije: 
“Saslušat ću te, reče, kad pristignu i tužitelji tvoji.” Onda zapovjedi čuvati ga u dvoru Herodovu.