2 Korinćanima.
4.
Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo. 
Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom. 
Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: 
u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja. 
Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. 
Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. 
To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. 
U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; 
progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni - 
uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. 
Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. 
Tako smrt djeluje u nama, život u vama. 
A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. 
Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. 
A sve je to za vas: da milost - umnožena - zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. 
Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. 
Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave 
jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.