Filipljanima.
2.
Ima li dakle u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedništva Duha, ima li kakva srca i samilosti, 
ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; 
nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego - u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; 
ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! 
Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: 
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, 
nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, 
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. 
Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, 
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. 
I svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin!” - na slavu Boga Oca. 
Tako, ljubljeni moji, poslušni kako uvijek bijaste, ne samo kao ono za moje nazočnosti nego mnogo više sada, za moje nenazočnosti, sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! 
Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. 
Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja 
da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu 
držeći riječ Života meni na ponos za Dan Kristov, što nisam zaludu trčao niti se zaludu trudio. 
Naprotiv, ako se ja i izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama. 
A tako i vi budite radosni i radujte se sa mnom. 
Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja da mi odlane kad saznam što je s vama. 
Nikoga doista nemam tako srodne duše tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo 
jer svi traže svoje, a ne ono što je Isusa Krista. 
A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa mnom evanđelju. 
Njega se dakle nadam poslati tek što razvidim što je sa mnom. 
A uvjeren sam u Gospodinu da ću i sam uskoro doći. 
Smatrao sam potrebnim poslati k vama Epafrodita, brata, suradnika i suborca moga kojega ste poslali da mi poslužuje u potrebi. 
Jer je čeznuo za svima vama i bio zabrinut što ste saznali da je obolio. 
I doista je gotovo na smrt bio obolio, ali Bog mu se smilovao, ne samo njemu nego i meni, da me ne zadesi žalost na žalost. 
Brže ga dakle poslah da se, pošto ga vidite, opet obradujete, i ja da budem manje žalostan. 
Primite ga dakle u Gospodinu sa svom radosti i poštujte takve 
jer se za djelo Kristovo smrti sasvim približio, životnoj se pogibli izložio da nadopuni ono u čemu me vi ne mogoste poslužiti.