Psalmi.
73.
Ta dobar je Bog Izrailju, onima koji su èista srca. 
A noge moje umalo ne zaðoše, umalo ne popuznuše stopala moja, 
Jer se rasrdih na bezumnike videæi kako bezbožnici dobro žive. 
Jer ne znaju za nevolju do same smrti, i tijelo je njihovo pretilo. 
Na poslovima èovjeèijim nema ih, i ne muèe se s drugim ljudima. 
Toga radi optoèeni su ohološæu kao ogrlicom, i obuèeni u obijest kao u stajaæe ruho. 
Od debljine izbuljeno im je oko, srce puno klape. 
Potsmijevaju se, pakosno govore o nasilju, oholo govore. 
Usta svoja dižu u nebo, i zemlju prolazi jezik njihov. 
I zato se onamo navraæaju neki iz naroda njegova, i piju vodu iz puna izvora. 
I govore: kako æe razabrati Bog? zar višnji zna? 
Pa eto, ovi bezbožnici sreæni na svijetu umnožavaju bogatstvo. 
Zar dakle uzalud èistim srce svoje, i umivam bezazlenošæu ruke svoje, 
Dopadam rana svaki dan, i muke svako jutro? 
Kad bih kazao: govoriæu kao i oni, iznevjerio bih rod sinova tvojih. 
I tako stadoh razmišljati da bih ovo razumio; ali to bješe teško u oèima mojima. 
Dok najposlije uðoh u svetinju Božiju, i doznah kraj njihov. 
Ta na klizavom mjestu postavio si ih, i bacaš ih u propast! 
Kako zaèas propadaju, ginu, nestaje ih od nenadne strahote! 
Kao san, kad se èovjek probudi, tako probudivši ih, Gospode, u ništa obraæaš utvaru njihovu. 
Kad kipljaše srce moje i rastrzah se u sebi, 
Tada bijah neznalica i ne razumijevah; kao živinèe bijah pred tobom. 
Ali sam svagda kod tebe, ti me držiš za desnu ruku. 
Po svojoj volji vodiš me, i poslije æeš me odvesti u slavu. 
Koga imam na nebu? i s tobom nièega neæu na zemlji. 
Èezne za tobom tijelo moje i srce moje; Bog je grad srca mojega i dio moj dovijeka. 
Jer evo koji otstupiše od tebe, ginu; ti istrebljavaš svakoga koji èini preljubu ostavljajuæi tebe. 
A meni je dobro biti blizu Boga. Na Gospoda polažem nadanje svoje, i kazivaæu sva èudesa tvoja.