Psalmi.
107.
Hvalite Gospoda, jer je dobar; jer je dovijeka milost njegova. 
Tako neka reku koje je izbavio Gospod, koje je izbavio iz ruke neprijateljeve, 
Skupio ih iz zemalja, od istoka i zapada, od sjevera i mora. 
Lutaše po pustinji gdje se ne živi, puta gradu naseljenome ne nahodiše; 
Bjehu gladni i žedni, i duša njihova iznemagaše u njima; 
Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj; i izbavi ih iz nevolje njihove. 
I izvede ih na prav put, koji ide u grad naseljeni. 
Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 
Jer siti dušu taštu, i dušu gladnu puni dobra. 
Sjedješe u tami i u sjenu smrtnom, okovani u tugu i u gvožðe; 
Jer ne slušaše rijeèi Božijih, i ne mariše za volju višnjega. 
On poništi srce njihovo stradanjem; spotakoše se, i ne bješe ko da pomože. 
Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove; 
Izvede ih iz tame i sjena smrtnoga, i raskide okove njihove. 
Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 
Jer razbi vrata mjedena, i prijevornice gvozdene slomi. 
Bezumnici stradaše za nevaljale putove svoje, i za nepravde svoje. 
Svako se jelo gadilo duši njihovoj, i doðoše do vrata smrtnijeh. 
Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izbavi ih iz nevolje njihove. 
Posla rijeè svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihova. 
Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 
I neka prinesu žrtvu za hvalu, i kazuju djela njegova u pjesmama! 
Koji plove po moru na korabljima, i rade na velikim vodama, 
Oni su vidjeli djela Gospodnja, i èudesa njegova u dubini. 
Kaže, i diže se silan vjetar, i ustaju vali na njemu, 
Dižu se do nebesa i spuštaju do bezdana: duša se njihova u nevolji razliva; 
Posræu i ljuljaju se kao pijani; sve mudrosti njihove nestaje. 
Ali zavikaše ka Gospodu u tuzi svojoj, i izvede ih iz nevolje njihove. 
On obraæa vjetar u tišinu, i vali njihovi umuknu. 
Vesele se kad se stišaju, i vodi ih u pristanište koje žele. 
Neka hvale Gospoda za milost njegovu, i za èudesa njegova radi sinova ljudskih! 
Neka ga uzvišuju na saboru narodnom, na skupštini starješinskoj slave ga! 
On pretvara rijeke u pustinju, i izvore vodene u suhotu, 
Rodnu zemlju u slanu pustaru za nevaljalstvo onijeh koji žive na njoj. 
On pretvara pustinju u jezera, i suhu zemlju u izvore vodene, 
I naseljava onamo gladne. Oni zidaju gradove za življenje; 
Siju polja, sade vinograde i sabiraju ljetinu. 
Blagosilja ih i množe se jako, i stoke im ne umaljuje. 
Prije ih bijaše malo, padahu od zla i nevolje, što ih stizaše. 
On sipa sramotu na knezove, i ostavlja ih da lutaju po pustinji gdje nema putova. 
On izvlaèi ubogoga iz nevolje, i plemena množi kao stado. 
Dobri vide i raduju se, a svako nevaljalstvo zatiskuje usta svoja. 
Ko je mudar, neka zapamti ovo, i neka poznadu milosti Gospodnje.