Poslovice.
1.
Prièe Solomuna sina Davidova, cara Izrailjeva, 
Da se poznaje mudrost i nastava, da se razumiju rijeèi razumne, 
Da se prima nastava u razumu, u pravdi, u sudu i u svemu što je pravo, 
Da se daje ludima razboritost, mladiæima znanje i pomnjivost. 
Mudar æe slušati i više æe znati, i razuman æe steæi mudrost, 
Da razumije prièe i znaèenje, rijeèi mudrijeh ljudi i zagonetke njihove. 
Poèetak je mudrosti strah Gospodnji; ludi preziru mudrost i nastavu. 
Slušaj, sine, nastavu oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje. 
Jer æe biti vijenac od milina oko glave tvoje, i grivna na grlu tvom. 
Sine moj, ako bi te mamili grješnici, ne pristaj; 
Ako bi rekli: hodi s nama da vrebamo krv, da zasjedamo pravome ni za što; 
Proždrijeæemo ih kao grob žive, i svekolike kao one koji slaze u jamu; 
Svakojakoga blaga dobiæemo, napuniæemo kuæe svoje plijena; 
Bacaæeš ždrijeb svoj s nama; jedan æe nam tobolac biti svjema; 
Sine moj, ne idi na put s njima, èuvaj nogu svoju od staze njihove. 
Jer nogama svojim trèe na zlo i hite da proljevaju krv. 
Jer se uzalud razapinje mreža na oèi svakoj ptici; 
A oni vrebaju svoju krv i zasjedaju svojoj duši. 
Taki su putovi svijeh lakomijeh na dobitak, koji uzima dušu svojim gospodarima. 
Premudrost vièe na polju, na ulicama pušta glas svoj; 
U najveæoj vrevi vièe, na vratima, u gradu govori svoje besjede: 
Ludi, dokle æete ljubiti ludost? i potsmjevaèima dokle æe biti mio potsmijeh? i bezumni dokle æe mrziti na znanje? 
Obratite se na karanje moje; evo, izasuæu vam duh svoj, kazaæu vam rijeèi svoje. 
Što zvah, ali ne htjeste, pružah ruku svoju, ali niko ne mari, 
Nego odbaciste svaki savjet moj, i karanja mojega ne htjeste primiti; 
Zato æu se i ja smijati vašoj nevolji, rugaæu se kad doðe èega se bojite; 
Kad kao pustoš doðe èega se bojite, i pogibao vaša kao oluja kad doðe, kad navali na vas nevolja i muka. 
Tada æe me zvati, ali se neæu odazvati; rano æe tražiti, ali me neæe naæi. 
Jer mrziše na znanje, i straha Gospodnjega ne izabraše; 
Ne pristaše na moj svjet, i preziraše sva karanja moja. 
Zato æe jesti plod od putova svojih, i nasitiæe se savjeta svojih. 
Jer æe lude ubiti mir njihov, i bezumne æe pogubiti sreæa njihova. 
Ali ko me sluša, boraviæe bezbrižno, i biæe na miru ne bojeæi se zla.