Pesma nad pesmama.
2.
Ja sam ruža Saronska, ljiljan u dolu. 
Što je ljiljan meðu trnjem, to je draga moja meðu djevojkama. 
Što je jabuka meðu drvetima šumskim, to je dragi moj meðu momcima; željeh hlada njezina, i sjedoh, i rod je njezin sladak grlu mojemu. 
Uvede me u kuæu gdje je gozba a zastava mu je ljubav k meni. 
Potkrijepite me žbanovima, pridržite me jabukama, jer sam bolna od ljubavi. 
Lijeva je ruka njegova meni pod glavom, a desnom me grli. 
Zaklinjem vas, kæeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja. 
Glas dragoga mojega; evo ga, ide skaèuæi preko gora, poskakujuæi preko humova. 
Dragi je moj kao srna ili kao jelenèe; evo ga, stoji iza našega zida, gleda kroz prozor, viri kroz rešetku. 
Progovori dragi moj i reèe mi: ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi. 
Jer gle, zima proðe, minuše daždi, otidoše. 
Cvijeæe se vidi po zemlji, doðe vrijeme pjevanju, i glas grlièin èuje se u našoj zemlji. 
Smokva je pustila zametke svoje, i loza vinova ucvala miriše. Ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi. 
Golubice moja u rasjelinama kamenijem, u zaklonu vrletnom! daj da vidim lice tvoje, daj da èujem glas tvoj; jer je glas tvoj sladak i lice tvoje krasno. 
Pohvatajte nam lisice, male lisice, što kvare vinograde, jer naši vinogradi cvatu. 
Moj je dragi moj, i ja sam njegova, on pase meðu ljiljanima. 
Dok zahladi dan i sjenke otidu, vrati se, budi kao srna, dragi moj, ili kao jelenèe po gorama razdijeljenijem.